× NASLOVNICA NOVOSTI KATALOG INSPIRACIJE LJUBAV KROZ OBJEKTIV KNJIGA USPOMENA STVARNA VJENČANJA ZARUČNIČKI PHOTO SESSION NA MEDENI MJESEC TRADICIJE VJENČANJA URADI SAM U BOJAMA VJENČANI IZLOG MOJ DOM MOBILNA APLIKACIJA OGLAŠAVANJE UVJETI KORIŠTENJA KONTAKT






OTMI ME NJEŽNO



SUBOTA, 17. SVIBANJ, 2014. PIŠE: Ksenija Herman




Iz filma "Sedam nevjesta za sedmero braće" (1954.)
Slučajno viđeni video s YouTube-a naveo me na temu o otmicama. 
Da se nađete negdje u Rumunjskoj i pored vas protrče maskirani otmičari vodeći mladu ženu u vjenčanici, vjerujte - nema razloga za paniku ili bilo kakvu intervenciju. Sve je to dio planiranog scenarija u okviru vjenčanja. Maske, lažno oružje ( bar se nadamo da je lažno?! ), sakrivanje mlade, traženje otkupa od mladoženje ( makar i u vidu javne ljubavne izjave ) - svi ti segmenti ove priče su neka suvremena varijacija starih običaja s ovih prostora, sve prihvaćenija posljednjih godina, ali samo kao „začin“ svadbenom veselju koje je već u tijeku. Simpatična inačica nekih tradicionalnih otmica koje su ipak po svojoj naravi nešto sasvim drugo i koje su, što je važno spomenuti, prethodile braku, te nikako nisu bile poput ovih rumunjskih otmica, sadržaj kojim će se „obogatiti“ svadbena svečanost. 

Zavirimo malo u rimsku mitologiju – i tamo ćemo naći slučajeve otmica mladih djevojaka. Najpoznatija od tih legendi je ona o otmici Sabinjanki. U tek utemeljenom Rimu napučenom raznim prebjezima živjeli su uglavnom muškarci. S obzirom da nije bilo dovoljno žena, njegova je budućnost bila neizvjesna. Lukavi Romul pozvao je okolna plemena ( među njima i Sabinjane) na veliku svetkovinu gdje su Rimljani oteli mlade Sabinjanke i rastjerali muške pripadnike plemena. Romul je djevojkama ponudio sva prava zajednice i dao čvrsto obećanje da će biti poštovane od svojih muževa pa su Sabinjanke svoje partnere lijepo prihvatile. Ali nisu ni Sabinjani bili papci. Zaratili su s Rimljanima i na prijevaru ušli ponovo u Rim. Kad je započela odlučujuća bitka između sukobljenih strana, gle – mlade su se žene bacile između dvije vojske, neke od njih s tek rođenom djecom na rukama. Počele su moliti svoje očeve i braću da se ne bore protiv njihovih muževa, sukob je zaustavljen i sklopljen je mir. Zgodna legenda koja bi nas trebala poučiti da ljubav može pobijediti sve. 
Romantična fabula koju možda pamtimo sa školskih satova, epizoda iz povijesti Rima kojom je nadahnut i veseli mjuzikl „Sedam nevjesta za sedmoricu braće“ iz 1954., velikog majstora mjuzikla Stanleya Donena, tvorca jednako poznatog filmskog ostvarenja „Pjevajmo na kiši“. Kao dijete voljela sam tu romantičnu vestern komediju ovjenčanu Oskarom za najbolju glazbu, ali mnogo godina kasnije, gledajući je ponovo, srčano sam se složila s mišljenjem jednog od vodećih svjetskih kritičara Jonathana Rosenbauma koji ju je okarakterizirao kao „duboko seksistički, ali neodoljivo pjevni mjuzikl“. Dobro, treba ga promatrati u kontekstu vremena u kojem je nastao...

Vratimo se temi stvarnih otmica. Za vrijeme balkanskih Slavena pod vlašću Turaka postojao je također običaj otimanja djevojaka, kasnije potisnut strogim zakonima. Taj se običaj danas, naravno, zakonski kažnjava i moralno osuđuje, ali mnoge će možda iznenaditi činjenica da su otmice djevojaka zabilježene i u vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i u poratnim godinama. Djevojke su što uz pristanak, što bez njega po skraćenom postupku dovođene mladoženjinoj kući, a tek se kasnije sve zakonski uredilo i slavilo. Naime, treba razlikovati same otmice: prava, kad je djevojka oteta mimo njene volje i volje roditelja i fingirana kad je oteta uz svoj pristanak, ali protiv volje roditelja. Izrežirana otmica uz znanje i pristanak djevojke obično bi uslijedila u slučajevima kad je nju obitelj željela udati za drugog i nije dozvoljavala udaju za onog kojeg je ona željela. Tada bi nastupio njen izabranik i odveo je sam ili uz pomoć prijatelja ili rođaka u svoj dom ili kuću svog oca. Iz nje bi počeli pregovori o pomirenju i jednostavnoj svadbi. 
Kakav način sklapanja braka! Vidiš – uzmeš! Sigurno je sigurno. Kao u Kirgistanu (oh, o tome ćemo kasnije!). Vidimo, mogla je djevojčina obitelj biti upoznata s tim, a mogla je ostati i u šoku, tako je to išlo. – Ja znam, ti znaš, ali idemo to odigrati za svijet i naše novčanike! - Bilo zbog troškova svadbe koje obitelji nisu mogle snositi ili jednostavno zbog ljubavi - kakve god naravi otmica bila, njome je djevojka postala žena i novi član obitelji u kojoj se našla. Za selo to je bila predstava o kojoj se pričalo dugo vremena u večerima bez televizora i kompjutera . Znalo se dogoditi i da djevojka ode sama. 
- Utekla bi preko reda – rekla bi moja susjeda iz Bosne jer je toga bilo i tamo. Zapravo, gdje toga nije bilo?!
- A tko će ti danas koga oteti?! Ne boji se cura danas nikoga, mladi se sami dogovaraju, sami sve organiziraju, roditelje se samo obavijesti na kraju, ako i to! -

Nažalost, pitanje:“Tko će ti danas koga oteti?“ može nam donijeti iznenađujuć i porazan odgovor. Sama sam ostala zatečena gledajući dokumentarac iz 2004. reportera Petr Lom-a o otmicama djevojaka u Kirgistanu koje su, doduše od 1994. zakonom zabranjene, ali su usprkos tome ostale opće prihvatljiv čin koji oni smatraju svojim običajnim pravom, svojim kulturnim nasljeđem, svojom krvi... Istina, radi se uglavnom o siromašnim, ruralnim sredinama izvan gradova, ali ta činjenica ne umanjuje strašan učinak koji na nas ostavlja cijela ta priča jer se radi o šire prihvaćenom obrascu ponašanja i to danas, u 21. stoljeću (!). Čitam da se isti obrazac javlja u većem dijelu Azije pa i drugdje u svijetu. Zar nije tragična činjenica da se u Kirgistanu godišnje znalo oteti između 8 i 12 tisuća djevojaka koje rijetko ili nikada ne prijavljuju svoje otmičare?! Zašto? Zbog straha ili odgoja, srama ili mirenja sa sudbinom u uvjetima teško konzervativne sredine, etiketirane kao razdjevičene i nepoželjne za ponovnu udaju. Budete li u prilici pogledati taj video saznat ćete za slučajeve koji su završili ubojstvom ili samoubojstvom, a to onda zasigurno prestaje biti bezazleno „običajno pravo“i „dio kulture Kirgistana“ već dobrano zadire u ljudska prava na što su neprestano ukazivale brojne udruge. Dugo bez većih rezultata , država je aljkavo provodila svoj zakon. Mladić „zreo za ženidbu“ uz pomoć prijatelja, bez nekog izraženijeg straha od sankcija odabrao bi djevojku koju je poželio ( iako je možda nije niti poznavao ), na silu bi je odveo kući gdje bi je starije žene nagovarale na udaju, nastojeći joj staviti na glavu vjenčanu maramu uz riječi „ da ulazak u novi dom sa suzama kasnije donosi sreću“. Koliko je tradicija duboko ukorijenjena u njihov način života govore podaci da je velik dio tih žena ostao u svojim novim domovima prihvaćajući ovu situaciju. Jedna od otetih u dokumentarcu kaže kako se „samo jedna od sto Kirgistanskih djevojaka uda za svoju istinsku ljubav“, navodeći i kako su otmice sastavni dio njihova života te ih prihvaćaju ( jer su i njihove majke isto tako...). Ne sjećam se točno kada, ali prije otprilike nešto više od godinu dana, nakon žestoke rasprave, parlament Kirgistana donio je odluku o rigoroznoj provedbi zakona protiv otmica. Onaj tko će i dalje slijediti svoju tradiciju u tom smislu mogao bi se naći iza rešetaka na 7 godina. 

Zapravo..., u promišljanju o pravima žena zaboravila sam na čas da je ova rubrika namijenjena onima koji razmišljaju o svojem najljepšem danu pa ćemo daljnji razgovor o ovoj i sličnim temama ostaviti za neke druge prilike i nastaviti u vedrijem tonu. Možda bih još samo kao kuriozitet spomenula činjenicu da je, dragi moji mladenci, uloga vašeg vjenčanog kuma izrasla upravo iz događanja oko otmica, iz dužnosti koja je bila povjerena najboljem prijatelju, pomagaču u otmici, najvjernijem suborcu koji je stajao bok uz bok s potencijalnim mladoženjom u borbi za voljenu ženu. To još iz vremena kad su se brakovi ostvarivali zarobljavanjem i borbom. Tako bar kaže povijest običaja.
Ma, slobodno recite: „Oteti ću je!“ – ali neka to bude nježno i neka to bude – metaforički. 


 Isječak iz filma "Sedam nevjesta za sedmero braće", 1954.




Knjigu uspomena piše Ksenija Herman.
Moglo bi vam se svidjeti
Moje vjenčanje - Malo o svadbenim notama
MALO O SVADBENIM NOTAMA

Nije prvi put da se lome koplja zbog glazbe na vjenčanju. Uvijek će netko „dobronamjeran“ mladencima sugerirati „kako moraju misliti na druge“, a većina mladenaca i želi ...
Moje vjenčanje - Boja nevinosti i boja otpora
BOJA NEVINOSTI I BOJA OTPORA

U svim su segmentima naših života stalno prisutni nekakvi simboli. Sam čin vjenčanja je plodno tlo za sijanje raznih simboličnosti. Eto – i bojama ih iskazujemo. Izbor...
Moje vjenčanje - Šašavi ljubavni putokazi
ŠAŠAVI LJUBAVNI PUTOKAZI

Njihov trag vodi sve do neke druge kuće u selu poput luckaste cestovne oznake... Ili mortom ispisane strelice na asfaltu, užurbanom rukom našvrljan naziv nekog mjesta. Star je to...
Moje vjenčanje - Mala priča o velikoj torti
MALA PRIČA O VELIKOJ TORTI

KNJIGA USPOMENA. Ima tome dosta kako sam se upustila u avanturu zvanu Wedding cake za malo, skromno prijateljičino vjenčanje u domaćoj, intimnoj atmosferi; ništa fensi ...
Back To Top